utorak, 12.12.2006.
Koji put je povijest stvarno stvar proslosti
(Lord Sitar: I can see for miles)
Pitanje u komentaru posta ispod ponukalo me je na artikuliranje mojeg stava prema modernim templarima. O njima se puno prica, pise i raspravlja, a DaVincijev kod samo je dolio malo olja na vatru. Doduse, puno toga sto se o njima prica, samo su nagadjanja i interpretacije, jer su templari jos i za vrijeme svojeg postojanja kao najmocniji monasticko-vojnicki red vrlo malo zastupani u kronikama i zapisima (izuzimam poslovne popise, transakcije i promjena vlasnistva jer nam ne nude vise od imena, datuma i funkcija), pa tako povijesna znanost bas i ne barata gomilom cinjenica. Cak se i William iz Tyra, inace glavni kronist Outremer, prekomorskih krscanskih teritorija u Svetoj zemlji, malo kloni templara. A inace je zabadao svoj nos u sve zivo....
Vrlo na kratko, to build up to a point- Hugo de Payens zapocinje druzinu od nekoliko vitezova godine 1119 u svrhu pruzanja zastite hodocasnicima u Svetoj zemlji. Nista narocito, takvih je druzinica bilo na bacanje. E, samo dvadeset godina kasnije Red je dobio jackpot, papa Inocent II objavio je bulu, po kojoj su templari mogli slobodno prelaziti granice, bili su oslobodjeni svih poreza i poslozni jedino autoriteti svetog oca. Guba, ha?! Patron Reda bio je Gandalf srednjevjekovne Evrope, sam Bernard iz Clairvauxa, koji je Redu uveliko pomagao ne samo s utjecajem na svetog oca, vec je za Red napisao i pravila te moralo izlagao zasto je templarima dozvoljeno u svrhu zascite hodocasnike i svetog groba prelaziti preko Bozje zapovjedi Ne ubij.
Povijesna znanost unatoc hrabrim pokusajima bas i ne moze zadovoljivo objasniti taj nagli skok k moci, pa u tome nalaze svoj breeding ground legende i mitovi o templarima.
I tako su templari bili vrhunsko obuceni vojnici, a kasnije po gubitku politicke moci u Svetoj zemlji i iskusni poduzetniki, bankiri, menedzeri, pomorci i savjetnici.
Krah su dozivjeli isto tako naglo i u dosta maglovitom terenu s vidika povijesne znanosti. Pet godina zavrzlama izmedju svetog oca (ili bolje, svetih oca jer ih je bilo vise no jedan u cjelokupnom izbroju) rezultiralo je u masovnom hapsenju templara jednog petka 1307 i nakon pet godina, sveti otac je raspustio Red. (Malo kasnije udijelio je tajni oprost Jacquesu de Molayu, posljednjem mestru Reda, sto je Barbara Frale otkrila u 2004) Sto se je dogadjalo nakon toga, u mom razmisljanju sada ne igra velike uloge, zna se sto se je u pojedinim drzavama radilo i kako su u 17. i 18. stoljecu pocele buktati razne grupice, koje su se smatrale za pravne, moralne ili pak duhovne nasljednike templara.
Aye, but here's the rub! Templarski Red dobio je pravila papinskom bulom i tako je de facto i de iuri postao monastickim- vojnickim redom sa svim povlasticama. Isti autoritet taj je red raspustio i nikada obnovio. Sveti je otac vec prilikom raspustanja Reda imenovao materialne naslijednike i de iuri prekinuo postojanje Reda. Smrcom posljednjeg templara, Reda je i de facto bilo gotovo. Jedino je moguce, da sveti otac obnovi templjarski red, sto se do danas nije desilo.
Zato je nemoguce, da ikakva druga institucija, entiteta ili drzava obnovi templarski red ili ustanovi bilo kakav oblik pravnog nasljedstva.
Ovi moji moderni templari iz posta ispod ljudi su, koji zive u jednoj plemenitoj namjeri, koju i izvode s velikom zauzetoscu i osobnim odricanjem. Svojim primjerom stvarno su u vrhu u pomaganju hodocasicima, koji smo im jako zahvalni. Jesu dobri, plemeniti, ponosni i otvorene ruke, ali nisu templari. Zato se ne mogu nazivati templarima, ne mogu dizati templarski barjak i ne mogu koristiti templarski pecat.
U 2006. godini te se stvari cine beskorisnim i smrde na cjepidlacenje. Vrlo moguce. Mozda bi bilo korisnije, da umjesto dlaka odem cjepati drva i tako malo pomognem kojoj starici na pragu zime. Ne mogu bas svi biti veliki vitezovi, branioci Svetog groba, a nije ni potrebno, da budu.
srijeda, 06.12.2006.
Iz dnevnika malo podulje setnjice
(Rodrigo: Concierto de Aranjuez)
".... Jos je uvijek bio mrak, kad smo krenuli uz Santa Cataline i nasoj grupici od cetvoro pjesaka pridruzio se je i onaj tip, koji vec od Roncesvallesa crta u svoju skicirku. Sat kasnije dospjeli smo u El Ganso, ali je jos sve bilo zatvoreno, pa smo nastavili u sedam kilometara udaljeni Rabanal de Camino. Jaci vjetar je puhao vec od Santa Cataline. "Prvi glasnik oluja," rekao je stari crtac. Dakako je u Rabanalu vrlo prijala topla kava, a trebalo je obuci jos koji komad robe. Informacije koje smo posjedovali ukazivale su na to, da je u tom selu bila zadnja trgovina na etapi toga dana, zato je bilo stvarno nuzno zaviriti u nju i kupiti namirnice za rucak i veceru. V baru pricekali smo jos dvadesetak minuta, da se trgovina otvori in usmjerili korak uzbrdo u njezinom smjeru. Ali sto, kad vlasnici ducana zakasnili jos dodatnih pola sata! Stajali smo ispred ducana i tresli se na vjetru, pa se senhoria konacno doveze u autu te bez ikakvog izvinjenja zapocne s poslom polako polako. Doduse, da nam je ista bilo krivo, mogli smo izici iz ducana i otici, ali trebalo je jesti toga dana. Zato smo progutali nas ponos i nakupili namirnica. Da bi nam vece bilo prijatnije, uzeo sam jos i flasu vina, usprkos tome sto sam bio svjestan da sam si time za jedno deset posto povecao teret ruksaka. Kojega sam nosio ja sam. Ma, za dobru atmosferu isplati se stisnuti zube!
Iz Rabanala smo poceli uspinjati se prema Zeljeznome krizu, a bili smo uletjeli u jak vjetar, koji je nosio pjesak i prah u kosu, oci i usta. Taj vjetar nas toga dana nije napustao. Ravnine Leona zamijenila su brda, skoro vec planinski svijet. Usprkos teretu na ledjima i uzbrdici uzivao sam u lijepoj pokrajini oko mene i s veseljem pratio sam promjene, kojih sam se u meseti bio vec i odviknuo. Zbog neprestanog zaustavljanja i fotografiranja bio sam na repu grupice i puno puta izgubio svoje kolege iz vida. Na kratko zastali smo u seocu Foncebadon, popili malo vode i primijetili, da hodamo iznenadjujuce brzo. Nastavili smo put na najvisu tocku etape- la Cruz de hierro. Taj kriz je na stupu, koji dominira iznad brda kamenja, a taj jos uvijek raste, jer svaki mimolaznik doprinese svoj kamencic. Ni mi nismo bili iznimka. Jos smo se i fotkali i nastavili, ovaj put nizbrdo. Pola sata kasnije zaustavili smo se izmedju rusevina sela Manjarin. Ne znam, sto se je bilo desilo ali mi smo si pripremili suh rucak u slaboj zavjetrini tamosnjeg alberga, kojim upravlja komuna ljudi, koji se nazivaju modernim templjarima. Cak je i templjarska barjak vihorio na jarbolu. Vrlo plemenito od njih i stvarno se trude pomagati hodocasnicima, ali je to spominjanje templjara meni bilo vise onako. Jos sat i pol hodali smo nizbrdo i konacno dosli do seoca El Acebo, nasem konacistu. poslije svih utecenih procedura priustili smo si malo spavanja, da bi se oko pola sedam probudili gladni. Problem je nastao zbog vjetra, jer vani nismo mogli jesti, a samom albergu zbog uzdrzavanja cistoce nikada nije dozvoljeno jesti. Skoro smo se vec pomirili s gladju, kad je T. otisla pravo u gostionu upitati, da li smijemo za njihovim stolom jesti nasu hranu. Na veliko iznenadjenje svih, to su dozvolili, a mi se pocastili. V sobi smo jos otvorili vino i probali dobru kapljicu.
Ujutro smo si priustili malo dulje lezati u krevetu, jer je vani bilo vrlo hladno i maglovito, da nije imalo smisla izlaziti. Selo smo napustili vrlo kasno, skoro u pola devet...."
El Acebo je selendra na slici. Ima dva tuceta kuca i jednu gostionu. U tu gostionu svake godine stize bozicno pismo kraljevske obitelji u zahvalu za sva dobra djela, koja se cine u pomoc hodocasnicima na putu u Santiago.
You just gotta love it!!
četvrtak, 30.11.2006.
Bozanski trenutak u covjeku
(Satie: Gymnopedie)
Mars lezi, prekriven samo komadom tkanine preko prepona. Spava, glave zabacene na rame, kojim se oslanja o oklop ispod sebe. Usta su mu malko otvorena i desna me se ruka prebacena preko tijela, odmara na lijevom bedru. Mlad je, snazan i bozanske ljepote. Kose su mu podugacke i kestenaste boje. Da nema malo izrazenijih misica, slicio bi na Davida ili na Adonisa, vitkih bokova i gladke koze.
(Mars nije samo unistavacki bog rata, kao grcki Ares, vec je i zastitnik prirode. Rimljani su po njemu prozvali mjesec, u kojem se pojavljuju prvi cvjetovi i prvo lisce. Mars povezuje rat i blagostanje, simbolizira nove probudjene moci tako u prirodi, kao u srcima ratnika.)
Mali je pola-Pan-pola-Kupid sebi stavio na glavu preveliku Marsovu kacigu i objerucke pokusava dici bojno koplje, njegov muisto mali brat pomaze, a treci vragolan vec je skupio zraka, da odmah pored Marsovog usnulog uha dune u skoljku. Cetvrtog malisana, kojemu na celu svjetle maleni rogovi, vrlo zabavlja oklop ispod bozanskog tijela, pa se je uvukao u njega kao sto se djeca uvuku u plasticne cijevi na igralistima. Sve je to negdje u zbunju, ali ne bodljikavom, vec u mirnom, mekanom gaju, skrivenom od ociju smrtnika, koji bi svojom radoznaloscu bezobrazno mogli prekinuti bozanski san i polubozansku igru.
Nasuprot Marsu naslonjena na lakt gleda ga Venera, bozica ljepote i ljubavi. Oci su joj djevojacke, mlade i sjajne. Obucena je u raskosnu haljinu, meku i rahlu kao gaza ali izvezenu zlatnim obrubom; iako haljina pada preko njenog tijela u bogatim slapovima, obline njezinog tijela jos uvijek se naziru i mame svojom njeznoscu i punocom. Ponosno se glava dize na vratu bozice, kosa joj je ispletena u plemicke pletenice ali malo se i savija po labudjem vratu. Kao da ju je netko grlio i ljubio. Usne su joj pune i na njima se jos nazire prijevara ali njezinog muza, boga Vulkana nema na sceni. Samo dvoje mladenackih bogova i nestasnih sumskih vragolana.
Slika odise mirnoscu i ritam joj daje Marsovo duboko disanje. Cuje se i vjetar u liscu te kratki sumovi malih vragolana. Slika slavi oko 530. rodjendan i visi u londonskoj Narodnoj galeriji. Sandro Boticelli- Mars i Venera.
Ali ja sam samo smrtnik i moje ne dodiruju bozicinog tijela, ni njezinih haljina. Ali ipak na mome licu titra osmjeh. Jer ja ne spavam, niti imam krivnju u ocima.
ponedjeljak, 27.11.2006.
Novi poznanici
(David Bowie: Sunday)
Poznanstva se mogu sklapati svaki dan. Ako tome pridodam jos slavni moto jos slavnije blogerice- Ljudi sluze da se druze- onda zaista ima puno prilika, da socializacija covjeka nikad ne potone iza horizonta. Puno i jos vise moglo bi se reci o tome, a danas bih tastaturom razmisljao o tome, kako mogu novi ljudi donijeti i nove navike.
Prije nekoliko tjedana upoznao sam gospodicnu u vezi nekoga projekta, gdje cemo malo pomoci zajednickim prijateljima. I kako smo ljudi ljudi, a jos vise i ljudski, razgovori nisu zavrsavali samo na i oko projekta. Sa velikim zanimanjem slusao sam o zanimanjima te nove poznanice, a jedno me je bas ponukalo na djelovanje. Culi ste za bookcrossing? Ono, kad ostavite knjigu na stolici u kaficu i zazelite joj dobar put. I onda ju neko pokupi, procita ju, pa ostavi na zeljeznickoj stanici i sljedeci ju citatelj odnese na drugi kraj svijeta i ostavi u taksiju i tako dalje i tako dalje. Jako je zanimljivo takvu knjigu pratiti; postoji web stranica www.bookcrossing.com (a kakav ce URL drugciji i biti?), svaka knjiga ima svoj broj preko kojeg svaki novi privremeni vlasnik knjige ostavi svoj komentar na toj web stranici. I tako se crtaju karte.... A sto je mene intrigiralo i to onako, sakom posred cela, jest saznanje, da mogu podijeliti one moje literarne boli i radosti sa cijelim svijetom, svima tako negdje i jos dalje. Plus ultra, kako stoji u spanskome grbu. Podijeliti sa njima svoje najmilije knjige, darovati im osjecaj onih divnih redaka... Vec sam skupio hrpicu knjiga, koje cu registrirati i poslije "zaboraviti" na nekim punktovima, a poslije pratiti ih na putovanjima. Dobro, nisam vise tako bolesno naivan, znam, da ce ogromno knjiga zavrsiti negdje na policama ili u tami. Ali barem neka ce se naci u pravim rukama! I'm a believer.
I ti ce ljudi postati u neku ruku novi poznanici, nove osobe sa stvarnim zivotom, sa svojim komentarima, idejama, iskustvima, svojim radostima i tugama. Pa zajedno crtamo kartu, ljudsku.
Bas sam sretan. Onako bedasto, kao Floki.
subota, 25.11.2006.
Tri slova na papiru a da o tinti ne pricamo
(Bram Stoker's Dracula: Original Soundtrack)
Citav dan se mi po glavi vec prevraca sonet, skace mi od jedne mozdane stanice k drugoj, pa opet na trecu, zabija se u lubanju, radi duple salte, lupa po ocima iznutra i strasno zeli van. Van iz te moje lude glave, koja se je opet zapalila i tako je puna vrucega zraka, da bi zeljela poletjeti iznad jesenske oblake, koje topli vjetar lagano tjera prema horizontu.
Izgleda, da sam negdje duboko u sebi tiranin, jer rijecima ne dam samo tako van, vec zelim, da dozore, da si nadju onaj pravi smisao, raison d'etre, da se poklope sa osjecajima, koji ce na papiru biti sifrirani tintom i razotkriveni svim pismenim ocima. Nije mi dovoljno, da su rijeci samo ventil za neopipljive osjecaje, vec zelim, da se na njih uvuku i uspomene. Da jih mogu citati i drugi put, kad bude moja glava opet ohladjena na sobnu temperaturu i fino se okretati na mome vratu. Tada ne zelim iz svog rukopisa izvlaciti neke magicne formule potpuno razumljive gramatike ali beznacajnih znacenja. Ne, rijeci nisu djeca ili mlada stenad, koji se moraju igrati, koji moraju istrazivati svoju okolinu. A-a! Rijeci su opasni mali vragolani, stari koliko i najstarija uspomena i isto toliko iskusni.
Rijeci se moraju smiriti, sjesti malo i saslusati me, gledati me bar neko vrijeme i upoznati me, prije nego izjure nekud van, moraju stati u red, moraju znati, da su moje, a ne ja njihov. Kad krenu na put iz tog vruceg mozga, pa se savijaju u zlogove, lijepe u verze i kanu sve crne na bijeli papir, one prestaju biti moje. Samo su osjecaji, vezani na tih malo vise od dvadesetak slova, ostali dijelovi mene. Na kakvome god papiru, maramici, pijesku na zalu ili ukucani u Notepad, slova nisu moja, okrecu mi ledja. Uvijek su osjecaji otisli skroz u copy-paste, nikada u move. Svaki je ostavio svog klona u mome mozgu. To mi je urnebesno smijesno. Nekdje mora postojati the ultimate sonet, koji uz ventilaciju suvisne vrucine iz glave odvodi i sjecanja. Samo ga se mora naci. Onda se mogu sve rijeci gubiti kroz portal moje ruke, kapiju mog pera, van i istopiti se izmedju redova. Necu ih nijednom pogledati, necu im odmahnuti u pozdrav. Samo cu se nasmijati i prepustiti hladnu glavu toplom vjetru, koji ce me lagano gurati prema horizontu.
četvrtak, 23.11.2006.
Moustache
(Iggi Pop: Lust for life)
Znam, da metroseksualci imaju sve. Imaju garderobere, imaju frizere, imaju kozmeticare, imaju postolare, imaju parfumere, imaju trenere. Ali nesto bogme nemaju- nemaju nikoga, tko bi im oblikovao brkove. Aha! E, ne govorim tu ja o masinicama, kojima XY kromosom kombinacije predju svakih tjedan dana preko svojih lica i brada; ne zailazim u to, reze li Gillette bolje ili kuda sve stigne Mach3.
Govorim o onim brkovima francuskih porucnika, na koje su trzale engleske gospodicne. O brkovima gaskonjskih kadeta, koje je Cyrano smjestio u poetsku vjecnost. O brkovima cetvorice musketira i opasnog kardinala. Ostavimo sada pomisao na adolfijansku modu lajajucih teutonaca ili bavarske nemani svakogodisnjeg takmicenja u fantasy nalicnog rasta. Nesto vise u stilu Vala Kilmera u Tombstone, sjecate se? Kako bi danas malo potenciraniji retroseksualac (kakvog li izraza!) dosao do brkova pariskog felinskog zavodnika? Brijaci, ako jos gdje i postoje, znaju samo obriti s izbrijavanjem, u krajnju ruku u baratati onom vec pomenutom masinicom, a remek djelom smatraju sve one horrore, koje vidjamo na licima talijanskih karabinjera. Musketir mora poslu prionut,i sam! Pa da vidimo.... Kao najprije, dobro se je upoznati s "namirnicama"- ogledalo, skare (najbolje su one male skarice za nokte i zanoktice, a zbog higijene prepurucujem, da su te skarice nabavljene iskljucivo za rezanje dlaka na licu), gusti cesalj (onaj dzepni je kul) i cetkicu (moze ona za zube, ali isto vazi kao i za skarice- you gotta keep 'em separated od ostalih cetkica za zube). Prvo je super znati, sto bi retroseksualac uopce zelio kultivirati na svome licu. Tada se brkovi pocesljaju cetkicom, da su sve dlake poredane u smjeru rasta i tek onda dodju na red skarice. Strpljenje, strpljenje, skoro dlaku po dlaku. Jer brkovi nisu svugdje jednako gusti i jednako dugi. Doduse nema frke, jer brkovi brzo rastu, pa ce svaka greska izblijedjeti u tjedan dana. Cesto je dobro opet primjeniti cetkicu, kontrole radi, pogotovo ako retroseksualac zeli uvijati krajeve brkova, pa ih tako mora ostaviti duze....
Heck, pa to bi mogao biti clanak za kakav macho casopis!! I da, trijezan sam....
utorak, 21.11.2006.
La fée verte
(Swans: Out)
Absint je opet u modi. Opet se o njemu govori, opet se o njemu pise, opet se o njemu prave prodike, opet se njemu uzvicu pohvale.
A sto je zapravo absint? Sto je tako primamljivo, tako drhtavo prizeljkivano u toj zelenoj tekucini, koja se konzumira uz poseban pribor i u odredjenom stanju duha?
Afrodiziak duse, Zelena Vila, Odrediste Neumornih, Vrelo inspiracije....
Dali je zagrijana casa ruma, bez kiseline limunovog soka, bez fancy kontrasta kocke leda, bez trendijevskog daska cimetovog pogleda premalo, da se probude sve neispunjenosti, sve tihe ali snazne strasti, sva iscekivanja u napudranoj periki i nacrtanim madezom na licu?
Mahagonijev odsjaj zeravice u casi se ne moze usporediti s maglom blijedozelenih oblaka, koji polagano dodiruju staklo?
Tu smo, znaci. Braun i zeleno. Heh, nekoc davno bila je pred staklom djevojka s imenom Laiquesilme.
Ona zelena in ja braun.
četvrtak, 16.11.2006.
Povratak jeseni
(Melissa auf der Maur: Followed the Waves)
Vrijeme leti, nicht war? Po izuzetno suncanoj i toploj jeseni autor se vraca k svome blogu. Priznajem, da me je sve u vezi s monitorom i tastaturom bas odbijalo, jedva sam se nosio s elektronikom u uredu. Zato i vrlo decimiran broj emailova s moje adrese. Pa vani je bilo fenomenalno! Sve te boje, mirisi, ona "uljudna" atmosfera prirode, cak su i sugradjani bili malo smireniji. Ili sam tamo negdje u sedmom mjesecu popio neku kemikaliju, koja me je drzala u ruzicastoj sferi nekoliko mjeseci. :)
Ovih se dana kod nas odrzava tradicionalni filmski festival (www.liffe.si), oko sto filmova u dva tjedna. Quite an achievement, Watson. Neki ljudi uzimaju godisnji odmor, pa si pogledaju po nekoliko filmova na dan, zive od cigareta i kave te od kojeg prokrijumcarenog sendvica. Ali im oci sjaje! Ja sam osobno malo skromniji (moj je broj dana godisnjeg odmora vec poprilicno snizen, a pristojno si je priustiti i malo odmora na kraju godine. Znate ono- prijatelji, cimet, krisbam i kuhano vino). Pogledacu si sest filmova na festivalu i dva u redovitom kino program (Almodovar vec redovito silazi s festivalskih platna i u kina, ove godine tu je jos i Parfem, koji me zanima).
U kinima je, cini mi se, poskocio broj animiranih filmova. Prvi u seriji bio je legendarni Cars. Gledajuci taj crtic, nekoliko puta sam skoro pisao u gace, smijeha puna kapa. Onda Over the Hedge, pa Open Season... Za razliku od nebuloznih remake-celuloida, ovi crtici stvarno imaju neku originalnu notu i nisu bas samo za najmanje. Hehe, da li prozivljavam drugu adolescenciju?
A inace jos uvijek sljedbenik kave, paelle i teatra.
Just keep on rollin'...
utorak, 20.06.2006.
Conquistador u kopackama
(RHCP: Dani California)
Evo, dosao je i taj dan. U biti bio je vec skoro sumrak. Kroz prozor tutnuo sam spanjolsku zastavu i koji moment utrosio na umirenje savjesti, da se sva ta bandera nece otkinuti s improviziranog drzaja (sastavljenog od stolice prislonjene uz radiator i prozora na kip) i nekom prolazniku nekoliko spratova nize probiti glavu, grkljan, zeludac i sam kraj probavnog trakta odjedanput. Mislim, da sam vidio nekoliko zabezeknutih pogleda iz pravca susjedne zgrade ali sta ces, priliku je trebalo iskoristiti.
Nisam ja bas odusevljen nogometom. Nisam odusevljen ni rukometom. Otkucaji srca su na istoj frekvenciji i kod odbojke, vaterpola, formule jedan, golfa, skijanja i ostalih sportskih aktivnosti. Dobro, koji put znam potrositi pola sata gledajuci konjicke sportove, ali to samo zbog neprekosive ljepote i elegancije tih mocnih zivotinja. Ali je utakmica Spanjolske protiv Tunizije bila prilika, da izbacim las armas real i malo se proderem OLE!! U devet je tako sve bilo spremno, bas sam prijatelju poslao mms sa fotografijom zastave u vjetru, a on mi je preporucio, da se malo smirim, da mu nece trebati odlaziti na posjete u zatvor zbog mog narusavanja javnog nam reda i mira. Opakim osmjehom na licu ostavio sam mobitel na stolu i krenuo prema hladnjaku, da si otvorim dobro ohladjeno pivo. U tom trenutku zazvoni mi interfon- neki kolega dosao po neke stvari. Ajde, dobro, utakmica je tek pocela. Dok sam se vratio, Spanjolska je vec bila progutala jedan gol. U vrazju mater!!! Nista, ionako sam si mislio pogledati epizodu s Martinom Clunesom na drugom programu (to je onaj iz Man behaving badly- izvanredna serija, koja me potsjeca na istinitog fletmejta). Serija je bila fina i krasna, nasmijao sam se i zaboravio na prenemaganje s loptom. Ali na kraju epizode sjetim se ja Njemacke i njenih stadiona, pa brze bolje prebacim na onaj prvi kanal, gdje me zatekne katastrofa. Kraj prvog poluvremena, a oni Extremenos jos uvijek na jedan-nula. Prokletstvo! Morali bi jih pobacati u corridu i to sa svezanim nogama!!
Nista, idemo dalje. U sestdesetoj minuti vraca se prva od sustanarki sa svojim deckom, ona ode pod tus, a nas dvoje ostanemo u kuhinji, ja umacem jezik u Captain Morgan's i buljim u zelenilo na ekranu. Bas je opet zagrebao kljuc po vratima (druga sustanarka), kad je u sedamdeset i prvoj minuti palo izjednacenje. Kroz pet minuta drugi gol za Spanjolce- mali Raul s jebackom frizurom opalio je majstorski. Proklete lijenstine konacno su se probudili, igraju kao magla i nesto se bezglavo vucaraju po travi, dok su Tunizijci stvarno uporni i organizirani. Jos malo i treci gol, pa kraj utakmice. Super, doslo je i moje vrijeme, pa sam stao na prozor, promrdao banderu i proderao se nekoliko puta OLE!!! Hehehe, bas mi je sjelo.
Sustanarke su bile zapanjene, jer je moj stav prema nogometu uvijek nesto u smislu, da je to teror na travi i da ne mogu ozbiljno shvatiti aktivnost, gdje se 22 pojedinaca baca, mlati i sutira zbog jedne lopte, koju-kad ju jednom ipak osvoje- samo nasutiraju nekome drugome.
Ali, ovaj je put nogomet igrao dobru igru za mene i moje male neprezvakane strasti.
srijeda, 07.06.2006.
Verano azul
(W.A.Mozart: trio za klavir, klarinet i violu)
Svanulo je sunce! Poslije sve ove kise i mentalnog utapanja u nevjerici (sesti mjesec, a ono sedam celzijevih ujutro), mogao sam se opet uvjeriti, da je nebo zaista plavo i da je sunce zaista toplo i sijajno. Ne znam, da li je okruglo, jer sam cuo, da se ne smije u sunce gledati golim okom i da mu se ne smije previse pribliziti (da li suncu ili oku, o tome nam drevni zapis ljudske mudrosti ne govori).
Moje kosti bas nisu tooooliko stare ali stvarno zude za toplinom suncevih zraka i mirisu ljeta u zraku. Pola godine snijega, smrzavanja i tame u pet popodne dosadilo mi je, a i lektira mi je posla malo u smjeru Camusa, De Onamuda i Lorda Byrona, hehehe. Dosta vise kaputa, pulovera, cizmi, rukavica i kisobrana! Doduse, kuhanog se vina i toploga ruma ne branim.
Odmah mi iz pamcenja nice uspomena na najbolju klimu ikada. Proslog ljeta u Kastilji. Oko 35 do 37 celzija ali bez previse vlage u zraku, tako da se je u sjeni moglo disati. Sunce je usred dana tako jako, da ni lokalci ne izlaze van i svakome je odmah jasna sustina sieste. Na vlastitoj sam kozi iskusio nepazljivost i poslije dva sata izlozenog lijevog ramena, dva sam se puta oljustio u toku onoga tjedna pa se mi i danas preko ramena vuce blaga crta ispaljene koze. Ali onaj osjecaj ugodnosti u sjeni drveta, blagog povjetarca, pogled puca preko mezete u beskrajni horizont, poslije kratkog vremena odmaranja mozak pocinje dobivati ideje, povezivati jih i s tako snaznom dozom inspiracije, Sincerelly Yours sagne se po biljeznicu i fotoaparat. Dobro, i bez biljeznice super je. Dodje jedan cica, pa drugi, pa neko treci i odmah se zapricamo te sijemo mudrost na sve strane. Dodje opet neko i nosi bokalcic pitarre, kiselkastog vina, pa bevandiramo. Idu sati, a koga to briga. Evo vecer, pa idemo na comidu, neka paella, malo tortille i ensalade mixte. Super. Life is good. Malo podalje nepomicno smiju se nam gargojli i reliefi s gotske crkvice. Cijeli dan i cijelu noc.
Samo malo manje ugodno bilo je ljeto na Kubi. Sve je bilo supertruper, samo je vlaga bila na podebljanim procentima i doslovce sam se poceo znojiti, dok sam izlazio ispod tusa. Ali, ne mari, covjek se navikne, ima boljih stvari za primejtiti na Kubi nego znoj. More je prekrasno i samo jos Johnny Depp fali, pa su piratcine u punome sjaju. Palme, pjescane obale, zelene sierras, secerni trs, agrumi i ogromni oblaci na nebu u kasnim popodnevima. Jedino se nije fino kupati u karipskom moru, pretoplo je. Kao neka juhica, pa covjek mora izaci na obalu, da se u sjeni palma i u povjetarcu malo rashladi. Ma, uopce se ne bunim! Dok je tamo svjezih ananasa po dva fekrla kila, dobroga ruma po dva dolara litra i krasne muzike po dva ansambla na ulicu, koga brine perfekcija iluzije s holivudskog platna ili reklame za Fa.
O sole mio....!!!
utorak, 06.06.2006.
Daske koje zivot znace II
(Rammstein: Stirb nicht vor mir)
Ocito vlada sezona kise i kazalista. Kisa i relativno niske temperature nisu bas moja omiljena klima (mom tjelesnom, a usto i psihickom ustrojstvu vise godi ljeto u Kastilji), cak me i zamaraju te se pretvaram u pravog Garfielda (fat, bad and hate Mondays). Ali je zato kazaliste prava blagodat.
Ovaj put je to Kvartet ispod pera Heinera Muellera u reziji Sebastijana Horvata. Sjecate se Les liaisons dangereuses, krasnog epistolara ili istoimenog filma s Glen Close i Johnom Malkovichem? E, u Kvartetu sjede markiza de Marteuil i vikomt Valmont te opet jedan drugoga privlace, zavode, zapaljuju, vole, a isto i odbijaju, ponizavaju i gadjaju vecerom sa stola. Drugih likova nema, osim u kakvoj primjedbi. Nisu ni potrebne, jer od samog pocetka njima ne treba niko osim jedan drugome, svi su ostali samo lutke, marionete ili cak nijeme crne ili bijele figurice. Oboje su vrlo izpiljeni pojedinci, virtuozi prezivljavanja i zato se oslonjavaju samo na sebe. Bas zbog svoje vjestine, zbog koje su postali bezskrupulozni i potpuno egocentricni, mogli su uloviti "visoki vjetar" zivotnih strasti i volje te zivotne snage drugih ljudi manipuliraju za vlastiti uzitak i samopotvrdjenje. To je njihova umjetnost, kojoj se klanjaju i jedina, koju priznaju.
U toj umjetnosti oboje su vrhunci umjetnici i tamo najintimniji. Kad otpadnu maske i etiketa, perike i cipke, ostane strast i zudnja po izzivljavanju te strasti. U tome su jedno drugoga prepoznali kao sebi jednakog, pa je to razlog privlacnosti ali i rivalstva, jer na vrhu moze biti samo jedan....
Savrsena igra Natase Matjasec i Radka Polica uz zvucnu kulisu simfonije Henrika Goreckog.
Za kraj jos citat iz filma- "When it comes to the marriage, one man is as good as the next. And even the least accomodating is less trouble than a mother" (Marquise de Merteuil).
petak, 02.06.2006.
Daske koje život znače
(Rammstein: Rosenrot)
Mark Ravenhill: Product. Izvanredno, fenomenalno, drmovito-smjehovito, bis.
Dobio sam kartu za prvi red, sto mi inace nije naj-naj, ali ovaj put bio sam zahvalan bozici Tespiji za taj dar. Tip je jedan najduhovitijih pisac dramskih djela, uz bok mu staje Tom Stoppard (Rosencrantz and Guildenstern are dead); na tu predstavu sam odjurio direktno s posla, sto nije bas fairplay prema glumcima i predstavi uopce. Kada moram juriti iz ureda, onda najcesce nisam sposoban skinuti sa sebe sve naslage koje se mi mazu na tijelo, dusu i jezik, pa sam onda u teatru najvise slican dvojici "kriticara" iz Muppet Show-a (ona dvojica iz loze, samo sto su moji komentari bez zvuka, ali su zato "podebljani" po bezobraznosti). Ovaj put to se nije desilo. Igra je u biti monolog sa samim autorom Ravenhillom u centru, a prateci je lik uvijek neka glumica iz drzave, u kojoj predstava gostuje. Ubitacno dobra ideja! A i vrlo dobro izvedena, sto je najbitnije. Prica je u biti vrlo klasicno holivudska- casting za neki film. Elementi su cak i blivudski, a sve u svemu u rijecima samoga autora "think of it as Bridget Jones goes jihad".
U stan sam se dovukao crknut. Ali s osmjehom na usnama.
četvrtak, 01.06.2006.
The fallen one
(Violent Femmes: Color me once)
Navece sam se malo kasnije vratio u dragu mi jazbinu i onako absentmindedly preskakivao po TV kanalima. Izmedju dva konjska zijeva preklopio sam i na teletekst. Na vijestima pise: Nizozemski pedofili zele ustanoviti politicku stranku. Neka je skupina najavila, da ce se formirati u politickoj sferi i zauzimati se, da djeca od 12 godina nadalje mogu imati odnose s odraslima i da od 16 godina nadalje mogu igrati u pornofilmovima. Ne, to nije bila posljedica umornog mozga ili one tri kapi ruma u casi pokraj mene na stolu, to je bio istiniti zapis na vijestima.
Slazem se sa slobodom govora, odsutnoscu cenzure, odsutnoscu ideoloskih indoktrinacija... uglavnom za neugnjetavanje slobode svakog pojedinca u drustvu (dok jos postoji koncenz u tom drustvu). Ali ovo...
Poslije prvog shock-wave malo sam se pribrao i pokusao naci razloge za takvo sto. Kazu, da se mladima ne smije braniti spolno sazrijevanje. Istina, nismo bas svi cekali do osamnaestog rodjendana ili bracne noci, neki su bas oko svoje 12e poceli aktivno upoznavati svoje tijelo i ona drugih. Ali- nije li to bilo s mladima iste dobi? Istih polazista? Istih shvacanja? Koliki je dio onih pravih Lolita, koje su s 14 več motale oko prsta čovjeka u zrelim godinama? Ima jih, ne tajim. Ali koja su ona iskustva, koje ce mladi covjek prihvatiti kao dio svog sazrijevanja a koja ce ga u tom sazrijevanju sputavati s posljedicama i osjecajem krivnje ili krivice? Mlada studentica s svojim duplo starijim profesorom nije isto kao dvanaestogodisnjakinja i 35godisnjak i kako vidim stvari, ne vjerujem, da cu ikada moci na takva dva slucaja gledati kao istu kategoriju.
Sa 16 godina u porno filmu? Ako je to dio nesputanog sazrijevanja.... Dakako, da ce stvar biti podpisana po slobodnoj volji, pa ne vrte se mali novci u tom biznisu. A tko ce platiti, kad ce tinejdzer htjeti promjeniti plocu? E, to nije vise osisati u plavo obojenu kosu, to nije slusati drugu muziku, to nije promijeniti skolu i drustvo. Barem tako mislim. Sta ce se desiti, ako mladi covjek dodje do spoznaje, da je u biti jako povrijedjeno bice? Svi znamo, kako su se nam rusili svijetovi, kad smo u mladim godinama bili povrijedjeni, ali smo se nekako popravili, jer mozda ipak nije bilo tako strasno. A ovo? Da li ce se zbog novca i iluzije, da radi "odraslu stvar", mladi covjek pomiriti s tim, da "nije bilo strasno"?
Srdacno se nadam, da ce i nadasve tolerantno i strpljivo drustvo znati povuci crtu i ne igrati se z buducnoscu (pre)mladih.
srijeda, 31.05.2006.
Back to blog, back to reality
(Carlos Montoya: Farruca)
Kako prolaze godine. Zar? Kakva li odkrica, smo nemoj sebi umisljati, da si Isilloth Kolumbo! Mala parafraza svima dragog Boba Rocka ali vrlo in media res. Sto reci, kako ponovno poceti? Prvo nije bilo inspiracije. Ajde, vec ce. Poslije je inspiracije vec penetrirala u tu moju tikvu ali nije bilo kompica, na kome bi i prstici proradili. A nisam ja za u internet kafice, sto cu tamo pijuckati bljutavu kavicu, buljiti u ekran i drmati u vec razdrmanu tastaturu. Ajde i to, vec ce. Pa se vratio kompic, ali nije bilo vremena danas, niti sutra, prekosutra sam se sjetio bloga ali nisam bio kod kuce (ne, onoga sam sata camio u kinu i zijevao do boli pokusavajuci ostati zainteresiran za bedastocu s platna). I tako to. Gluposti, velite. Imate pravo. Zato sa vracam posipan pepelom i bosih tabana. Da sam car (a nisam), na ledjima bi vukao tablu Canossa. A neko od vas bi glumio papu, ostavio me cekati koji tjedan dana u snijegu i na kraju mrzovoljno odmahnuti rukom.
Prije neki tjedan otisao sam u Zagreb u Kloviceve dvore na izlozbu haske skole slikarstva (recenzija by Sisajed). Ajde, dobro, covjek se pripremi na tematiku i pristup poznatih umjetnika ali nikako se ne mogu priviknuti na mladez ispod metar i trideset. Pa zasto ih tjeraju na te izlozbe, kad se mladunci samo nesto istrcavaju, keze i vuku za rukzake? I to jos subotom. Ajde u utorak dopodne, kada pred slikama nema nikoga, pa neka igraju hokej, sto se to mene tice. Ali ne mogu utorkom. Matematika, i to. Ajde, dobro.
Svaka cast osoblju, uspjeli su odrzati svu paznju, uljudnost i dostojanstvo prvoklasnih muzejskih hauptbatlera. Ja ne bih mogao, nikako. Cinilo mi se, da sam na rumenim usnama jedne ljupke hostese primjetio gram pjene ali je to bila igra svjetla i tame. Slicno kao utisak, koji ustavlja Rembrandt, ali njega tamo nisam zamjetio. Nema gospon nis s haskom skolom, ne?
Na izlazu iz dvora osinulo me sunce u oci (pa bio je lijep i krasan suncani dan, taman za u galeriju prepunu djece; sto cete, nije mi se cekala kisa), pa sam koje tuce sekundi utrosio na impersoniranje Stevia Wondera trazeci svoje suncane naocale. Na kraju krajeva nije mi preostalo nista drugo no da se tornjam prezvakavati utiske s izlozbe, a gdje cu drugdje, nego uz hladno i dobro pivo. Odmah iza ugla mamio me onaj tolkienovski pub. Krasno! Jos je i krasnije bilo zaviriti u cjenik in vidjeti, da posluzuju pivo po 0,75 litre. Jos uvijek gajim misljenje, da je to optimalni volumen za sluzenje piva. Krigle od jednog litra malo su teske, pogotovo od trece nadalje.
Prvi mrak- cekajuti inace vrlo okozovnu kelnericu bilo je kao cekati na Godota. Drugi mrak- u 0.75l ide samo neko francusko pivo. Treci mrak- poceo je puhati neprijatan povjetarac jacine omanje bure. Dakako, svaki je mrak pikirao pravo na oci.
Ali barem samo opet malo prosetao Zagrebom! Btw, tek sam onda primjetio, da je Gajeva ulica(mislim, da je Gajeva) prepuna pogrebnika, na svakih dva metra jedna tabla. Strejndz....
ponedjeljak, 27.09.2004.
Ponedjeljkova rapsodija
(Soundgarden: Like Suicide)
Mnjam. Ponedjeljak. Corrupted copy of the Service Pack 2. Hehe, I feel naughty- mogao bih nekome baciti vodni balon na glavu ili barem kome smjestiti Tarzanov urlik u login skript. A mozda i ne, svima je danas ponedeljak.
Regina, taj je Fiennesin Onjegin ubitacno dobra stvar, shvatam, zasto si ga gledala cetiri puta. Najvjerovatnije i mene to ceka. Ruska mi literatura inace malo teze pada (stalna patnja i svetobolje) i ne da mi se uvijek koracati tom hladnom, blatnom i vjetrovitom stepom s doduse nenadkriljivo lijepim zimskim vecerima i snijegom te voznjom saonicama, ali to su samo momenti u satima mrkosti i tragike. A film je biser, je draguljcic, je ljepota vec prohladnog kasnorujanskog nedjeljnog popodneva sa zutim suncem na blijedoplavom nebu, dobrim juznoafrickim cajcicem i nogama na tabureu. Ralpha Fiennesa sam prvi put vidio u Schindlerovoj listi, a potom u kratkom vremenu u Engleskom pacijentu, pa Djetetu iz Macona, Strange Days, The End of the Affair (Regina, sto si mislis o tom filmu?), Spider, Orkanski visovi i the Avengers. Mislim, da je glumio i u jednom filmu lik Lawrenca od Arabije ali nisam siguran. Svidja mi se, nekako mi se cini "umjerenijim i tisim" Alanom Rickmanom. Jedino imam osjecaj, da je previse uronio u uloge s tragicnim ljubavima. nego, ima jedna ulogica, u kojoj bi ga htio vidjeti, onako iz osobne eksperimentalne naslade- kao grofa Monte Christo. Vjerujem, da bi nadmasio Depardieua i lijepog Chamberlaina. Ali to ce ostati samo mala zeljica jednog wannabe filmofila.
Change of subject.
Prijatelj mi je poslao neka graficka sprdavanja iz mucenika Podobnika i pukao sam od smijeha. Za osnovu je uzet plakat za film Saving Private Ryan, a face su zamijenjene s Ropom, Jansom, Drnovsekom i Jelincicem- Saving Rivate Podobnik. The mission is a man. A drugi je omotnica Dolfijevog bestsellera, jedino je njegova faca zamijenjena Podobnikovom (brcici su, naravno, ostali) te je u gotici ispisano Janez Podobnik. Naslov je knjige ostao isti. Nabio sam si musklfiber od smijeha zbog originalnosti. Ma taj Janez i njegov brat Marjan u Sloveniji su predmet ruganja vec godinama (casopis Mladina dali im je nadimak Brata Podpostenjak), a ta vrijedjajuca kretenarija samo je potez ocajnog vodje jos ocajnije stranke, kojoj tone brod i na izborima bas nece briljirati. Bilo je cuti, kako se je na vladi pjenilo i tonovi se povisivali (za razliku od don Drnovseka, koji ima konstantan pulz od 2 udarca na minutu i nista ga ne baca iz stava- osim Jansevih primjedba :) premijer je Rop konkretnije vise kolerik) zbog te gluposti, jer si vladajuca stranka pred izborima ne smije priustiti izgledati "slaba" pred narodom, koji zivi uz granicu, niti nece ispasti nasilna jer vec vise od 10 godina rade na nekim mlakim potezima koji jim odgovaraju u rijesavanju problema. Da ne bi bilo izbora ovaj bi se cin odmah oznacio za otpadnickog- pa Podobnik je jos ove godine bio u vladnoj koaliciji i bjese izbacen, njegova je stranka mijenjala vodstvo, a potpora pada sve nize. A sad se taj cin prikazuje kao nacionalni interes numero uno, jedni se lacaju kombinacije rijeci kao sto je EU i zamrzivanje podrske u istoj recenici, vecina mrmlja nesto u smislu "ova glupost nam stvarno nije trebala" (ali tko ce se pred izborima usuditi to reci javno?), Mladina je objavila clanak Spasavanje pjesaka Podobnika- kako je drzava postala zarobljenik predizborne kampanje SLS. Cak i takve kao "SLS je z insceniranim incidentom pokusala na svoju stranu pridobiti slovensku politiku i javnost". Zasto se Podobnik nije ustrucavao slovenskim policajcima pokazati dokumente?
I na kraju krajeva, sto imamo? I sa jedne i sa druge strane je doslo do reakcija, koja je sve skupa dovela do prevruce juhe, a sve ce se skupa opet odraziti u nikako prijateljskom odnosu izmedju dvaju naroda. Vrucih glava ima posvuda ali im ne dajem prava, da su oni maskote cijelog naroda. I Slaven Letica je dolazio na Svetu Geru/ Trdinov vrh preobucen u bana Jelacica, pa su pucale izjave, ali niko mu nije davao pretjerane paznje. Hvala Bogu, ima ljudi u Dezeli, koji podrzavaju normalan nacin rijesavanja problema oko granice, bez nacionalistickih podbacaja i posve na normalnoj i mirnoj platformi. Samo se nadam, da ce ih skoro proci bolest politicke apstinencije, pa da se i oni cuju u parlamentu i vladi. Malo je previse tih prepucavanja i brezveznarija, na kraju krajeva su devedesete bile ostro i bolno trijeznilo za sve nas, pa umjesto da si prebacujemo neke karakterne i kulturne "specialitete", mogli bi poraditi na tome, da nam je regija stabilnija i da mozemo svi zivjeti dobro. Samo onda ce mutikase morati otplivati na siroko more.
Mnjam. Ponedjeljak. Navece dolazi long-lost friend i najavio je potrebu po tobaco de Cuba. Hehe, ako je tako, kraj ce se ponedjeljka stvarno proslaviti sa stilom.
